Jesen u Pekingu – Boris Vijan

Amadis de Bil neuvjereno je slijedio usku uličicu koja je predstavljala najdulji prečac kojim se moglo stići do stanice autobusa 975. Svakoga dana, morao je platiti tri i pol karte, jer je silazio još u pokretu, prije svoje stanice, i potapšao se po džepu da vidi ima li ih još. Ima. Ugledao je neku pticu koja je sjedila najednoj hrpi smeća, udarajući kljunom po tri prazne konzerve i uspijevajući odsvirati početak Lađara s Volge; stao je, ali ptica je od svirala jednu pogrešnu notu i odletjela, bijesna, mrmljajući kroz kljun psovke na ptičjem. Amadis de Bil vratio se svome putu pjevušeći nastavak melodije; ali i on je pogriješio, i počeo psovati.
Biloje sunca, ne puno, ali ravno pred njim, i kraj uličice blago je svjetlucao, jer je pločnik bio mastan; on to nije mogao vidjeti, jer je uličica dvaput skretala, desno, pa onda lijevo. Žene s velikim mekim željama pojavile su se na pragovima, u kućnim ogrtačima koji su razotkrivali veliki manjak čednosti, i pred sebe praznile svoje kante za smeće; zatim su sve zajedno udarile po kanti za smeće…